U novom dvogodišnjem venecijanskom mandatu Harald Szeemann je razvodnio staru priču o “ljudskosti” umjetničkog djelovanja. Plasirao ju je spletom okolnosti na prošlom, 48. Bijenalu, kada je među pozvanim umjetnicima bilo više žena negoli muških sudionika. U novim okolnostima, u Arsenalima dodatno proširuje prostor izlaganja, ali se, s druge strane, vidno vraća korijenima gesamtkunstwerka, po čemu je svojedobno stekao reputaciju uglednika među kustosima.

Već se na prošloj izložbi nametnulo Beuysovo zagonetno prisustvo, ali je njezin stari i novi ravnatelj za vizualne umjetnosti ostavio tu činjenicu za kasnije i na taj se način pokazao slabim strategom. Beuysovo magično prisustvo, bojim se, na 49. Bijenalu nije toliko sugestivno koliko je ono bilo na prošloj izložbi u Giardinima i arsenalskim koridorima. Štoviše, iako tada nije bio izložen niti jedan njegov rad, ta peta dimenzija – toplina – koju Szeemann rado spominje u povodu uvrštavanja njegovih instalacija na ovogodišnju smotru, osjećala se daleko snažnijom negoli danas, kada se posjetitelji šeću između razbacanih bazaltnih blokova što – prema Beuysovu nazivu – sugeriraju kraj dvadesetog stoljeća i ulazak u treće tisućljeće. Novovjeki šaman, iniciran od autentičnih iscjelitelja s ruskih stepa, tvrdio je da je nova društvena shema moguća uz upotrebu pete dimenzije – topline. Zahvaljujući toj dimenziji, bivši je njemački pilot ponovo rođen na ruskim prostranstvima te je drastično promijenio svoj životni smjer.